OSOBE KUTINSKOG VJERSKOG ŽIVOTA

 

Imena kutinskih župnika, pojedinih kapelana, orguljaša i značajnih osoba vjerskog života rođenih u Kutini i okolici poznatija su od obnove župe 1706. godine, najvećim dijelom iz knjige Josipa Buturca Kutina uz 200. obljetnicu župne crkve (Kutina 1977). U  novije vrijeme donose ih i  istraživanja kroničara Kutine Dragutina Pasarića, iz čijega pera objavljujemo kronologiju u dva nastavaka: prvi  do konca Drugog svjetskog rata, a drugi od 1945. godine do danas.

I.

Josip Buturac 1706. godine i pod imenom Mijo Gottha (daje napomenu možda Gotal) spominje prvog znanog i godinama  službovanja župnika. Župom  kojoj uz Kutinu  pripadaju Repušnica, Ilova, Husain, upravlja osam godina.

Drugi je od 1715. do 1731. Nikola Levak, rodom iz Karlovca, za kojega je počela gradnja nove crkve. Sagradio župničku  kuću ili kuriju, tj. dvije zgrade, od kojih je jedna služila za stanovanje župniku, a druga družini. Arhiđakon  hvali njegovu rev­nost.

Godine 1731 župničku službu započeo je Ivan Likušić, rodom iz Turopolja. No uz to da je nastavio gradnjom crkve koju je započeo njegov prethodnik zanimljiv je i podatak da Kutina  već 1732. g. ima  orguljaša Josipa Hrestaka, rodom iz Ivanića.  

Prvi puta spominje se i rodom iz Kutine uz vjerski život značajno ime. U Kutini je  27.  kolovoza 1722. rođen  Franjo Borgia Vogts, plemić Hrvat, njemačkoga podrijetla, koji se posvetio svećeničkom zvanju u Družbi Isusovoj. Gimnaziju je polazio u Zagrebu,. 1738. g. stupio u isusovački novicijat. Učio je filozofiju u Grazu, a bogosloviju u Trnavi. Službu je obavljao u raznim isusovačkim samostanima: profesor u Požegi 1744., u Zagrebu 1745., hrvatski svetačni propovjednik i katehist u Pečuju dvije godine, u Osijeku 1756., u Petrovaradinu 1757.-1760. Tu je umro 10. trav­nja 1760.

Nema godine prestanka župnikovanja Ivana Likušića,  1751. g. spominje se da je  imenovan, a 1753. instaliran za kutinskoga župnika Ivan Protulipec, rođen  1718. u Kosunićevu brdu (Modruška biskupija). Prema podacima kanonske vizitacije iz g. 1758., kutinski župnik nema ko­lona  (kmetova ili feudalnih podložnika), već tri inkvilina (bezemljaša), naseljena na zemlji župske na­darbine. Oni  prema potrebi obrađuju župniku zem­lju. Župnik im za to daje plaću u naravi, tj. u životnim namirnicama. Nastavlja  izgradnju nove župske crkve u Kutini.

G.odine 1762. započeo je župničku službu u Kutini Antun Pozojević, rodom iz Petrinje.   Arhiđakon 1767. g. hvali ga ovim riječima: pobožan, uzoran, gostoljubiv. On je završio gradnju  lijepe barokne crkve. Župniku pomažu i dva kapelana (1767): Stjepan Mesarić, rodom iz župe Žažina, i Franjo Pejak iz Kravarskoga. Orguljaš je Mato Lončarić dobiva za svoju službu plaću u naravi. U župi djeluje Bratovština kršćanskoga nauka pod naslovom Snježne Marije. Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće službenim dopisom od 5. IV. 1796.  hvali kutinskoga župnika za­časnoga kanonika Antuna Pozojevića,  i stavlja ga drugima za uzor. On je stoji:  prošlih godina svojom revnošću dao u Kutini sagraditi trivijalnu (pučku ili narodnu) školu koju polaze đaci, a kad je završe, onda polaze nedjeljom i blagdanom opetov­nicu (»repetitionis schola«). Bogato opisujući rad Antuna Poozojevića crkveni povjesničar ne navodi godinu prestanka  njegove službe.

No prilikom demontaže oltara sv. Marije Snježne godine 1991. u  okolnostima Domovinskog obrambenog rata  u Kutini otkriven  je s nadnevkom 21. kolovoza 1806. godine značajan zapis Moj mili nasljedničežupnika Ivana Kelekovića. Upozorava da ovdje veliki žrtvenik Blažene Djevice Marije Snježne  postoji 63 godine, dakle od 1743. godine. Bio je u trošnom stanju, pa ga je  ugovorivši radove za 80 forinti sa zagrebačkim stolarom Dionizijem Görongerom -dao potpuno obnoviti. Te iste godine za podizanje tornja pripremljena je drvena građa, a iskazana je nakana da se “bakrom pokrije”. No, župnik ne zna otkuda će namaknuti sredstva, jer te godine župljane je iscrpila neplodnost zemlje, opća oskudica, a strašna suša prouzročila je opću propast ljetine. Kao svoje suradnike navodi Iliju Petrovića – malog plemićkog suca kutinskog kotara, Ivana Mihića – kotarskog ranarnika, Jakoba Šuteja – školnika i učitelja“ koji ovdje u Kutini već 16 godina predaje“. Notar u Kutini je Toma Prevendar, starješina župne crkve već 17 godina je Juraj Janković iz Ilove, drugi je Matija Dimak, a zvonar Grgur Mikoč. Govori i o svom prethodniku Antun Pozojeviću koji je 1782. godine dao sazidati župnu kuriju, (zaslužan je za izgradnju kutinske pučke škole, nap. autora). Keleković otkriva da je on kao njegov nasljednik 1805. godine dao potpuno obnoviti kapelu sv. Duha u Gojlu.

Qd 1818. župnik je u Kutini Ivan Petanović, punih 25 godina sve do smrti 1843 godine  Za njegova župnikovanja  rođen u Kutini 1816. godine Mato Kunek  imao je 1841. godine mladu misu.

II.

Gotovo pola stoljeća od  1843. do  1892. najprije dvije godine kapelan, a potom župnik  je u Kutini Dragutin Pavčec, rodom iz Preloga. Brinuo za crkvu u Kutini i kapelu u Gojlu, ali osobito kao zastupnik kutinskoga kotara za nacionalni ponos i socijalno stanje puka. Teško podnosio Bachov apsolutizam i zato bio 1852. kažnjen od žandara. G.odine 1853. u župi sabiran je narodni zajam, osobito njegovim i nastojanjem pakračkoga podžupana Mojsija Baltića usmjeren je za povećanje plaće učitelja u Kutini i Ilovi. Godine U njegovo doba 1866. na Snježnu Gospu u Kutini je mladu misu pjevao Ladislav Tanhofer. Tri godine kasnije kasnije kao duhovni pomoćnik premješten je iz Kutine u Voloder.  Župnik Pavčec neizmjerno  je Kutinu  zadužio izgradnjom objekata.. U župnom dvorištu 1873. potporom Općine izgradio je staju. No ono što je od osobitog značaja 1875. godine započela je i nakon 4 godine, dakle 1879. godine završena nova školska zgrada. Zbog svoje ljepote nazvana je „Magnifica schola“. Zaslužnima za izgradnju spominju se župnik Pavčec i učitelj Josip Gaži. (on je kasnije  1882. godine i prvi povjerenik Matice hrvatske u Kutini).

Nažalost župnik Pavčec bio je svjedokom i dva kutinska požara. 1885. godine koji se kako Josip Buturac navodi desio zbog  pušenja duhana. U gašenju je sudjelovalo dosta naroda, pa je prijeteća šteta umanjena. Da bi se njezine posljedice sanirale stradalima su pomogli Pučka  štedionica,  nadbiskup Mihalović, uz zagrebački Kaptol i njezin kanonik  Kutinčanin dr. Gustav Baron. Sljedeće 1886. godine izbio je požar daleko većih razmjera. Na mjesnom trgu uništio je na sreću sve osigurane dućane, gostionice (jedna nije bila osigurana), ali nažalost i siromašne seljačke kuće, kapelu sv. Franje Ksaverskog  po kojoj je trg nosio ime i ljekarnu. Pošteđene su bile vlastelinske zgrade. Podignute su nove zgrade i Kutina je zapravo postala ljepšom. No u župskoj spomenici stoji da su se mnogi trgovci obogatili,  a drugi pali u očaj. Požar iz 1886. godine spominje se i poticajnim za osnivanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a koje je svoja Pravila dobilo  1891. godine. U vrijeme Dragutina Pavčeca  zapaženije su i demografske promjene. U  Kutinu doseljavaju: Nijemci, Česi, Mađara i Hrvati iz Zagorja. Peronospora je 1888./1889.uništili vinograde.Od bolesti su stradali i voćnjaci. Narod je ostao bez vina i rakije. Pita Pavčec: Čime će, dakle, platiti porez?, bilježi Buturac uz župnika o kojemu su se nakon života pričale legende.  Kutinu je  1891. godini  pa tako crkvu i školu posjetio ban Dragutin Khuen Hedervary. Narod mu se potužio na nevolje, a zatražena je  izgradnja lonjsko-poljske željeznice. Iste godine kapitularni vikar i posvećeni biskup  Franjo Gašparić obavio je u Kutini kanonsku vizitaciju i dijelio sakrament potvrde. Župnik Pavčec preminuo je  kao začasni kanonik 16. kolovoza 1892. godine  Pokopan je u grobnici u župnoj crkvi, a o čemu svjedoči i spomen ploča.

              U vrijeme Dragutina Pavčeca  u župi je rođeno ili kršteno više uz vjerski  život poznatih osoba 1847. godine generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije Gustav Baron, redovnik svetačkog glasa Družbe Sinova Bezgrješne Ivan Bonifacije Pavletić 1864. u Zbjegovači,  za kojega je u tijeku pripremni postupak za beatifikaciju i  iste 1864.  godine u Repušnici Stjepan Valek. Došavši u zagrebačko sjemenište mnogo se zanimao glazbom. Zaređen 1888. godine. Umro 1890. godine.  Komponirao je nekoliko djela za muške zborove (iz knjige Znameniti i zaslužni Hrvati, 1925), U Repušnici, dakle kutinskoj župi  1866. godine rođen je Ivan Habijan  (zaređen 1890.).Ostavio je osobitog traga u moslavačkom vjerskom životu. Kraće vrijeme bio je upravitelj župe u Voloder. Posebno je kao župnik i kanonik od 1899.  godine  djelovao u Velikoj Ludini. Na ludinskoj župnoj crkvi sv. Mihaela Arkanđela ž u njegovo vrijeme bilo je dosta radova a čija se učinkovitost osjeća i danas. Skrbio je i za gospodarski napredak. Nakon Habijaove smrti njegov nasljednik vlč. Fran Oršulić zabilježio je: bio je uvijek svome narodu pravi učitelj, savjetnik, dušobrižnik — otac.

 

Nakon  Pavčeca kraće vrijeme od 1892. do 1896. godine  kutinski župnik je  Alojz Boroša (rođen u Donjoj Stubici  1841, za svećenika zaređen 1865.). Naslijedio ga je i župom upravljao sljedećih pet godina od 1896. do 1901. Ivan Göszl (rođen 1850. godine u Daruvaru, za svećenika zaređen 1877. godine). Prije toga na poziv prvog  sarajevskog nadbiskupa  Josipa Stadlera  kao svećenik službovao je u Bosni, pa i kao sarajevski župnik. U Kutini uz osobitu skrb za poljepšanje crkve: obnavljao je  župničke zgrada (naišao na potporu kotarskog predstojnika Jakoba Šnajdera), poboljšao uvjeta života u župnom stanu s postavljenim jelovim podom i za grijanje prostora  glinenih peći. Izvrsno je surađivao s kotarskim predstojnikom Josipom Hoholačem i općinskim načelnikom Gustavom Levakom. Godine 1899. osnovao je Bartovštinu  Srca Isusova, a 1900. godine nakon 35 godina  u župi su organizirane uspješne misije. Vodili su ih isusovci Petar Pančić  i Ferdinand Brixi,  Župnik Göszl, osjetio je i promjene kada je  zemljište kutinskog vlastelinstva od grofova Erdödyja  prešlo u ruke židovskih trgovaca koji su u ime patronatskog prava Zemaljskoj vladi položili jamčevinu, pa i formalno konkretno Židovi Samuel Steiner i  Samuel Betlheim  dali svoj formalni pristanak za izbor župnika. No na kraju ipak je potvrđeno da  župnika uzdržava općina i vjernici, a njegovo imenovano slobodno obavlja nadbiskup.

 

III.

Dva desetljeća od 1901. do 1921. godine župnik u Kutini je Mato Lovadenić  (rođen u Sv. Đurđu, zaređen za svećenika 1886.). Početak njegovog djelovanja u župi obilježen je izgradnjom nove kapele Srca Marijina  u Ilovi (kamen temeljac 1902,  blagoslovljena 1906.)  i obnova kapele sv. Duha na Gojlu koja je stavljena i pod zaštitu Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Dodjela lukna konvertirana je kao  plaća u gotovom novcu, s 4000 kruna godišnje.Tom svotom  trebao je župnik  uzdržavati dva kapelana, zvonara i davati župljanima svoj podvoz za ispovijedi bolesnika  i sprovode. Svoj podvoz davao je i poznati župnik Pavčec pa je to postao običaj, ali u novim prilikama ne baš lak. Djelovao je na gospodarski napredak. Za olakšice seljacima u  podizanju  zajmova s manjom kamatom 1903. godine u Kutini je osnovao Hrvatsku seljačku zadrugu  kao podružnicu Hrvatske polodjelske banke. Zadrugu je godinama pomagao, a suradnike za njezino  djelovanje imao je u Mirku Kapiću i Krešimiru Pećnjaku.  Godina 1907. obilježena je blagoslovom zvona, zagrebački pomoćni biskup Ivan Krapac krizmao je 1547 župljana, održane su misije, mladu misu imao je  Adolf Petrak (rođen 1883, godine u Arnoldsteinu, Austrija). Tri godine kasnije 1910. mladu misu služio je i župljanin Fran Petreković iz Ilove. Uz 1913 godinu u Spomenici župe stoji  kada i kapela na Gojilu i ona je po istom slikaru  Petru Rutaru  uzorno  islikana, pa je i ona dobila  sasvim drugo svečano  prijatno lice.  Misije su ponovo držane 1914. godine, a uz osnovana društva. Djevojačko  društvo Srca Isusova i Vojska Srca Isusova protiv psovke.

Naredne četiri godine traje Prvi svjetski rat, djeluje se humanitarno, ali posljednje ratne 1918. godine nažalost preminuo je u 26. godini  Tomislav Šepak.  Rođen je 15. siječnja 1891. u Kutini (točnije Husainu, nap. autora). Izvrstan gimnazijalac i uzorni bogoslov, zaređen je za svećenika 1916. godine i poslan za duhovnog pomoćnika u Gornju Rijeku gdje je, već bolestan, još jače obolio. To je bio razlog zašto ovdje nije nastupio  kapelansku službu. Nije mogao polagati ni stroge poslijediplomske ispite. Liječio se u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Dva dana prije svoje smrti pošao je kući k roditeljima. Tu je  umro 24. siječnja 1918. godine i pokopan je na Gradskom groblju u Kutini.

Uz raspad Austro-Ugarske  1918. godine  i u Zagrebu  utemeljenja  Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata, i Srba, i u Kutini listopad/studeni vojnici vraćajući se s ratišta pljačkaju imovinu, posebno trgovine. U Kutini je stoga  31. listopada  proglašen prijeki sud. Za pljačke u Ludini i Popovači desetak je osoba strijeljano. Župnik Lovadenić  pokušao se sa župljanima tražeći sukladno postojećoj devalvaciji novca povišicu plaće. Nije uspio. Zahvalio je i napustio Kutinu. Godine 1925. postao je kanonik u Zagrebu, a u kojemu je 1937. godine i umro.

Kutinskom župom od 1921. do 1923. godine upravljao je Vjekoslav Benčić, No njemu je župa već bila poznata je njoj kao kapelan i orguljaš djelovao  od  1914. godine.  Nažalost  ostao je sam na velikoj župi,  pa su se orgulje ponovo čule 1923, godine kada je za njih sjeo  učitelj Josip Čejka. Škola i crkva inače su bile su usko povezane  Godine 1921.  u Kutini osnovana je građanska škola. U oskudici prostora  jedna soba župnikova stana  1924. godine iznajmljena  za potrebe te škole. Bilo je 1922. godine  i pokušaja  starokatolika „reformaša“  da u Kutini vrše prozelitsku akciju, ali bez uspjeha. Vjekoslav Benčić otišao je iz Kutine u Zagreb. Postao je vjeroučitelj  osnovne škole i bio prebendar  Prvostolne crkve.

 

IV.

Dva naredna desetljeća  (1924. – 1944.) župom upravlja Antun Pavlović (rođen 1874. za svećenika zaređen 1898.). Najkraće za njegova upravljanja župom prošireno je groblje u Katoličkim Čairama (1925.), a otvoreno u Kletištu (1935.) Potporom kutinskog  općinskog načelnika  Stjepana Geroča popravljeni su: župna crkva, gospodarske zgrade  (izgrađena je staja). Župnik Pavlović počeo obnavljati vinograd, a diobom  putem Zemljišne zajednice  1929. godine župska nadarbina dobila je 8 jutara zemlje. Župa je prošla kroz opću gospodarsku krizu 1930. – 1940. godine, ali doživjela i prve inicijative za osnivanje novih. Prva je došla iz Ilove  1930. godine  s najavom da to mjesto i njemu bliža s ukupno 1000 vjernika zaslužuje, a izgrađenu crkvu ima župu. I prvo Kutini zapadno selo Repušnica  traži organiziraniji vjerski život. Potvrđuje to i 1938. godine blagoslovljeno zvono za izgradnju crkve, Kutina je sjedište Moslavačkog dekanata, a njezinom je čelu župnik Pavlović, pa tako vezan i uz izgradnju crkve sv. Alojzija Gonzage u Popovači (kamen temeljac blagoslovljen  1935. godine), a bila je posebnom brigom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za  Pavlovićeva župnikovanja u Kutini  tri puta obavljena kanonska vizitacija i podijeljena sveta potvrda: 1924. nadbiskup Antun Bauer, 1934. pomoćni biskup  Franjo Salis,  1940. nadbiskup Alojzije Stepinac.

Posebna je uloga kapelana župe. Među njima tridesetih godina prošlog stoljeća bio je i Josip Buturac (autor povijesti kutinske župe, 1977.) osobito angažiran vjeronaučnoj nastavi u kutinskoj, ali i školama u okolici, To kasnije vrijedi i za omiljenog kapelana  Vladimira Margetića. U okolnostima Drugog svjetskog rata u Kutini je bio kapelan, vojni dušobrižnik i upravitelj župske ispostave Mikleuška Želimir Liko (Vinkovci 1914. – Zagreb 1948.).   Tu je prema istraživanjima zagrebačkog kanonika i povjesničara dr. Stjepana Kožula štitio pravoslavne.  Uspio je 1945. godine prijeći granicu, ali se nije osjećao krivim, pa se je vratio 1948. godine. Uhićen je, osuđen i smaknut 27. kolovoza 1948. godine. Mještani Mikleuške bili su spremni svjedočiti  da ih je zaštitio u vrijeme rata, ali na montirani sudski proces nisu ni pozvani.

Župnik Antun Pavlović umirovljen je 1944. godine. Ostao je u župničkoj kući kao duhovna pomoć nasljednicima. U Kutini je služio zlatnu i dijamantnu misu. Preminuo je 10. listopaqa 1964. u 90. godini života i 67. svećeništva. Pokopan je u svećeničkoj grobnici u kapeli sv. Josipa na Gradskom groblju u Kutini.

Kutinski župnik 1944. – 1945. godine je  Ivan Fabečić  (rođen 1911. u Velikoj Gorici,  zaređen za svećenika 1934.). U Kutini je djelovao je vrlo kratko zbog  brzog premještaja  za upravitelja župe Kamanje, gdje je i umro 1958. godine.

 

(nastavlja se)