Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Sedmom hodočašću vjernika Sisačke biskupije u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

Marija Bistrica, 20. kolovoza 2016.

Čitanja iz Zbirke misa o BDM, br.36+4: Sir 24,17-22; Gal 4,4-7; Lk 1,26-38.

 

Dragi hodočasnici, braćo i sestre,

Budući da se ovo naše biskupijsko hodočašće u nacionalno svetište Majci Božjoj Bistričkoj događa poslije blagdana Velike Gospe, a neposredno prije rujna i početka nove pastoralne i školske godine, prigoda je to – a već i tradicija – da se na tom našem hodočašću Mariji uteknemo s posebnim molbama, da nas prati u tom novom razdoblju koje započinjemo. K tome, želimo odrediti posebno jednu temu i tako više pozornosti, uz dakako sve redovite i trajne zauzetosti, usmjeriti ostvarivanju tog zadatka u ovoj pastoralnoj godini. Koja bi to tema bila, braćo svećenici, đakoni, bogoslovi, sjemeništarci, sestre redovnice, braćo i sestre vjernici, važna tema za nas u našoj Sisačkoj biskupiji, kako ju vidi vaš pastir tj. vaš biskup?

Nastavljajući s osobitom brigom za naše obitelji, kojima smo posvetili protekle dvije pastoralne godine – naime, 2014./15. proglasili smo Godinom obitelji, a 2015./16. Godinom očeva i majki u Božjem milosrđu – sljedeću godinu 2016./17. koju započinjemo proglašavam Godinom djece za Sisačku biskupiju.

Zašto, s kojom svrhom i s kojim aktivnostima?

Prvo, svi smo svjesni da se svake godine ne samo u našoj Biskupiji nego i u čitavoj nam domovini Hrvatskoj rađa sve manje djece. To je postalo zabrinjavajuće te prijeti ne samo gospodarskim propadanjem, nego i nestankom našega naroda. Ovo su veoma ozbiljna predviđanja, o kojima progovaraju stručnjaci, demografi, ali sve više se tim pitanjima bave i znanstvenici, ekonomisti, političari, a i mi kao kršćani, Crkva Božja, moramo pridonijeti tome da se to stanje promijeni.

Drugo, staro je teološko pravilo: „gratia supponit naturam – milost pretpostavlja narav“. Dakle, da bi Bog mogao darovati milost vjere i spasenje potrebno je prvo da postoji čovjek, a čovjeka nema bez rođenja, a to znači bez majke i oca, bez obitelji. Obitelj je kolijevka života i mjesto rasta i odgoja djece. No, tu smo suočeni sa sve većim strahom za golu egzistenciju koji je zavladao u našim obiteljima, tako da one strahuju, hoće li naći i zadržati posao, hoće li imati redovitu plaću i hoće li imati stan i sve potrebno za život, a tek onda se posvećuju i prihvaćanju djece i skrbi za njihov život. Tu se susrećemo ipak i s mentalitetom koji nameću javna sredstva, tzv. mediji, koji promiču život bez odgovornosti, lagodnost i usmjerenost na sebe, individualizam i hedonizam. Dakako, tu je i društvena i politička situacija, koja ne pogoduje životu i potpori obitelji i prihvaćanju djece. Kada npr. poslodavac postavlja pitanje mladoj ženi koja dobiva posao, hoće li sljedeće godine zatrudnjeti i roditi, time sugerira – a nekada to i otvoreno traži – da se to ne dogodi, inače će dobiti otkaz! Zakonodavstvo države ne štiti obitelj, ne štiti trudnicu. Postavljam pitanje odgovornima: kako mislite povećati broj djece u Hrvatskoj, ako u zakonu o radu ostane da majka samo prvih 6 mjeseci ima punu plaću, a sljedećih pola godine neku minimalnu, od svega nešto više od 2,5 tis. kn? Zar ne bi bilo logično da se majkama, pogotovo brojnije djece, čak nađe pomoć koju bi država davala takvoj obitelji jer je prihvaćanje djece u interesu države i naroda?!

Na žalost u sadašnjim okolnostima teško se zalagati za prihvaćanje djece, pogotovo za prihvaćanje brojne djece.

Pa ipak mi vjernici ne smijemo nikada klonuti niti misliti da je sve izgubljeno, ako je teško i ako postoje problemi. Mi pamtimo u našoj, hrvatskoj povijesti i gora vremena, čak čitava stoljeća kada je naš narod bio desetkovan, a država svedena na „ostatke ostataka“, pa ipak se narod pridigao i opstali smo – zahvaljujući upravo hrabrim majkama i očevima. Da, upravo to nam je potrebno: hrabrost! A hrabrost je kći vjere. Lijepo reče filozof: sloboda ima dvije kćeri – hrabrost i gnjev. Gnjev nije dobar, premda je nekada potreban: kada se čovjek ljuti s nemogućom situacijom, to znači da ju još želi promijeniti. Ali ako ostane samo pri ljutnji a zahvati ga strah, ništa neće biti bolje. Da bi čovjek promijenio stanje u kojem je, treba mu hrabrost. Ako je hrabrost dijete slobode, još više je i plod vjere. Bez vjere da je nešto moguće, bez vjere da to ima smisla, bez vjere u Boga, da i kada su naše sile slabe i okolnosti nenaklone, ali da je Bog s nama i da će nam on dati pobjedu, čovjek lako klone i preda se. Hrabrost da se bori i mijenja svijet imao je naš Gospodin Isus Krist. I mi smo pozvani slijediti ga i ne predavati se pred nesklonim nam okolnostima u kojima živimo.

Blažena Djevica Marija u tome nam može biti izvrsni primjer koji trebamo slijediti. Zato želimo od nje učiti.

Riječ Božja danas nam govori sljedeće:

U Knjizi Sirahovoj (Sir 24,17-22) sveti pisac govori u ime Božje Mudrosti, koju mi kršćani pripisujemo BD Mariji: „Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetog ufanja. U meni je milost svakoga puta i istine, u meni je svaka nada života i kreposti.“ Nasuprot tolikim osporavanjima majčinstva i roditeljstva uopće, prisutnima u modernim ideologijama današnjega svijeta, osobito u tzv. rodnoj ideologiji, Marija se ne boji biti majka, ona se tim naslovom ponosi: „ja sam majka lijepe ljubavi“. Majčinstvo i ljubav idu ruku pod ruku, a ljepota je upravo u toj povezanosti ovog dvoga. U majčinstvu Bogorodice Marije milost je i istina, naša nada i svaka krepost, kako kaže sveti tekst zato jer ona nam kao majka donosi samog Spasitelja, Isusa Krista, našega Gospodina.

Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima (Gal 4,4-7) govori o tome da je Sin Božji, kada je došla punina vremena, „bio od žene rođen“. To apostol kaže da bi potvrdio pravo Kristovo čovještvo, jer od žene se rađa čovjek. Naše Vjerovanje ispovijeda da je Krist „pravi Bog i pravi čovjek“. Da bi dakle pravi Bog postao čovjekom, trebao se roditi od žene. Ta je žena Marija, njegova majka. Ona je tako omogućila Sinu Božjemu da postane čovjek i da mi ljudi po njemu možemo biti njegova braća i s pravom nazivati Boga „Abba, Oče!“. To nas ispunja zahvalnošću i ponosom jer nismo robovi nego sinovi i kćeri, djeca Božja, braća i sestre našega Gospodina Isusa Krista. To nas čini odgovornima da i živimo kao Božja djeca, uspravno, ali i ponizno.

U Evanđelju (Lk 1,26-38) sv. Luka donosi izvješće o Navještenju Gospodinova Utjelovljenja. Anđeo Gabrijel Mariji kaže: „Ne boj se, Marijo, ta našla si milost u Boga: začet ćeš i roditi sina…“ Dakle, začeti i roditi, biti majka, biti otac – velika je milost Božja. Marijina je uloga osobita, ona djevičanski začinje Isusa, ali bez obzira na to, svako je začeće čudesno djelo Božje; da, i ljudsko ali i Božje djelo: „Ta Bogu ništa nije nemoguće.“ Vjerovati Bogu znači vjerovati u njegovu moć i čudesa njegove ljubavi, među kojima je na prvom mjestu novi život, rođenje novog čovjeka, svakog čovjeka. A svaki se čovjek rađa kao dijete.

Mi ćemo ove godine, Godine Božjeg milosrđa koja traje do 2o. studenoga, ali i ove pastoralne godine koju započinjemo kao Godinu djece u našoj Biskupiji, posebnu pozornost posvetiti djeci. Čovjek koji je milosrdan poput Oca nebeskoga osobito tu božansku odliku treba pokazivati prema najslabijima, prema malenima, prema djeci.

Naši pastoralni planovi neka posebno budu na korist djeci koja odrastaju u svojim obiteljima, ali su i članovi naših župnih zajednica. Stoga župnu katehezu treba imati za sve dobne skupine, ne samo kao pripremu za sakramente Prve pričesti i Potvrde.

Osim pojačane župne kateheze za djecu željeli bismo ove pastoralne godine organizirati susrete za malu djecu, za roditelje – očeve i majke, zajedno s njihovom djecom, u našim crkvama, s molitvom i druženjem. Pozivat ćemo roditelje da djeca više sudjeluju na nedjeljnim misnim slavljima, da – ako mogu dovezu ili donesu roditelji i mališane u kolicima i koji su vrtićke dobi – te da, ako treba organiziramo i čuvanje i igru za djecu tijekom svete mise. A svećenike pozivam da ne budu nervozni i da ne opominju djecu ako osobito mala djeca šeću po crkvi kad je liturgija. Također bismo željeli više se posvetiti radu s roditeljima, očevima i majkama, kako u pripravi za roditeljstvo tako i u njihovom okupljanju poslije poroda i dolaska na svijet novih članova obitelji. Neka se u župi ustanove manje skupine, po dvoje ili troje članova župnih vijeća koji bi nekih mjesec ili dva posjetili roditelje nakon što se rodi dijete, čestitali im i u ime župe odnijeli im makar i skromni dar, kao znak naše radosti i povezanosti s tom obitelji. Dakako, postoje i mnogi drugi oblici naše vjerničke zauzetosti za život i djecu, prema onoj: „ljubav je domišljata“, te se nadam da će se u mnogim župnim zajednicama osmisliti i ostvariti razni načini kako bismo bili blizu mladim roditeljima i maloj djeci u ovoj Godini djece u našim župama Sisačke biskupije.

Ako Bog da, uskoro u Selima kod Siska Biskupija otvara dječji vrtić. U dokumentu osnivanja nazvao sam ga: Dječji vrtić Sveta Marija Magdalena. Tu ćemo ulagati i naše ljudske sile, ali i sredstva da bismo djeci omogućili radostan ulazak u život, pomogli roditeljima da ih odgajaju kao dobre ljude i kao kršćane. Neobično mi je bilo kada sam od jedne visoko pozicionirane osobe čuo riječi kako je prisutnost vjere u vrtićima „još veći pritisak negoli vjeronauk u osnovnim školama“!? Zar je to poštivanje vjerskih sloboda? Pa zar je vjera nešto negativno da bi se trebalo bojati da se vjerskim odgojem vrši pritisak na djecu!? Ne razumijem, odgovorio sam. Zar vi, kada zagrlite svoje dijete, vršite pritisak na nj? Zar ćete čekati da ono odraste pa da mu kažete da ga volite, da ga zagrlite? Zar roditelji nemaju ne samo pravo nego i dužnost odgajati svoju djecu usađujući im od malena one vrijednosti koji oni žive, onu ljubav koju oni imaju, ona uvjerenja koja oni dijele? Može li dijete ući zrelo jednog dana u zajednicu vjernika, ako mu se u najranijoj dobi oduzme prigoda da na dječji način upozna Boga, Mariju, svece Božje, kršćanske blagdane?

Također ove godine željeli bismo u civilne dječje vrtiće uvesti vjerski odgoj jer imamo školovanih 12 teta koje su tim obrazovanjem na KBF-u dobile i zvanje odgojiteljica u vjeri. To pravo nam jamče ugovor između Svete Stolice i RH o sudjelovanju Katoličke Crkve u odgoju i obrazovanju. A do sada na području naše Biskupije nije postojao ni jedan vjerski ni privatni dječji vrtić, a ni u jednom civilnom vrtiću nije bio do sada vjerski odgoj. To želimo popraviti. Molite se zato, braćo i sestre, da se to dogodi, da i u našim vrtićima zavlada ozračje koje može dati samo prisutnost vjere.

Molimo Te, Majko Božja Bistrička, Bogorodice i vazda Djevice, sveta Marijo, koja si Duhom Svetim začela i rodila našeg Spasitelja Isusa, da nam kod njega izmoliš svete majke i očeve, da Tebe nasljedujući svi služimo novim naraštajima, da ima se radujemo, da blagoslivljamo trudne majke i da iščekujemo s ljubavlju rođenje svakog djeteta. Molimo Te izmoli našem narodu probuđenu svijest o veličini i važnost djece, da roditelji budu hrabri u prihvaćanju života, da se ne boje izazova i poteškoća, da se hrabro bore za nove naraštaje našega naroda i Crkve. Ti, Marijo, koja si bila uzorna supruga i majka, izmoli našoj mjesnoj Crkvi što više novih života, djece koja će biti prihvaćana s dobrodošlicom i brigom da im svi mi, osobito vjernici, osiguramo uvjete dostojne djece Božje, a to je prije svega prihvaćenost i ljubav roditelja, potpora naših župnih zajednica i cijele Biskupije, te mir i napredak Domovine.

Amen.